Ma, ko zna, možda se i nađe neko ko će iz mog osmeha pročitati najlepše pesme sveta i neko ko će u mojim očima da istraži najdalje zvezde svemira. Možda mi pruži ruku, ali će se rukovati naša srca. I, eto, neki dan će sigurno biti naš. Neki glupi letnji, pretopli dan sa vazduhom teškim od težnje ili neka zimska, smrznuta noć gde ćemo osmehom grejati srca. I nećemo biti ničiji, nećemo biti svoji… Ne, ti ćeš biti moj, a ja ću biti tvoja. I znaćemo kako da pročitamo neke znake vremena, znaćemo kad nam dođe ono “prekasno”.. I nemojte misliti da se nećemo rastati., da nećemo jednom proći jedno pored drugog na ulici i brzo skrenuti pogled i sakriti nedostajanje u njemu nekim bezbojnim naočarima ravnodušnosti.. Hoćemo. Najveće ljubavi uvek imaju ponosan, prazan kraj i onaj dugi period posle ljubavi kada srca traže jedno drugo u tuđim licima stranaca i nekim uspomenama kojih više nema.